oprosti mi moja rano rana.

:*

10.08.2012.

10.8

Lijepo je znati da ce ovaj post biti objavljen na bloggeru a da ga niko nece procitati. Barem mogu napisati sta mi je srcu volja. Mada iskreno, ja ni sama ne znam sta moje srce zeli? Valjda njega? Oduvijek je njega i trazilo, u tmurnim nocima trazili smo oci jedno drugome, i prizeljkivali da nam se usne bar jednom spoje, da te imam i da me imas. Zelili smo se u tisini da niko drugi ne primijeti, a svi su primjecivali osim nas. Skoro dva mjeseca je proslo od tvog zauvijek recenog ´da´, samo dva mjeseca a meni se cini kao milion godina. Meni se cini kao citava vjecnost. Bez tebe, je sve pusto, jednolicno. Bez tebe ni nebo nije ono isto nebo, ni zvijezde vise nisu zvijezde, ni sunce me vise ne grije kao onda kada si ti bio tu. Ni oluja nije oluja kada nema tebe da me zagrlis. Ostala je praznina, jedna velika crna rupa u grudima i dusi. Jedno slomljeno srce na paramparcad, ostali su ostaci nedovrsenog prijateljstva, otpadci zapocete ljubavi, i se je to ostaljeno meni da skupljam. Ostala sam samo ja, ti si otisao za sebe nadam se boljim putem. Nista nije ostalo. Tako tup i bezlican bol, nesto cemu ni ime ne mogu smisliti. A vjeruj mi, molim te, vjeruj da nije prosao niti jedan dan da nisam mislila o tebi, o nama, o svemu sto smo imali. Bacim se na krevet i zamisljam kako me cvrsto grlis, ali bas onako da ne mogu udahnuti, sjecam se kako me nosi u zagrljaju kao najdragocjeniju stvar. Prisjecam se kako me hranis, kako mi dajes svoje auto da vozim. Volim i ono tvoje bucno ljubljenje po obrazu, sinoc sam ga cak i sanjala.Cemu ce me sve ovo odvesti, kojoj vrsti hladnoce i ravnodusnosti? Sta cu ja sada kada sam ostala bez tebe? Pokusavam pronaci nacin da krenem dalje, ali kada god pokusam ti si tu, stojis tacno ispred mene i gledas me. Gledas me prijatelju onim tuznim i njeznim pogledom koji si imao istu onu noc kada si dosao da mi kazes konacnu odluku. Taj pogled i taj govor tijela me proganja. Bez obzira na sve ljude oko sebe, ja sam sama. Usamljena, skrivena u svome kutku. Nedokuciva za druge, mizerna za sebe. Sada bar znas gdje ces me pronaci ako se ikada usudis pokusati. Jer znam da nisi spreman rizikovati isto kao sto ja nisam spremna prihvatiti odgovornost. To nam je i bio kraj, tu smo se zapetljali. I ako bi nekada krenuli dalje, opet bi se morali vratiti na to mjestu, morali bi ovaj puta razvezati taj cvor koji smo zamrsili. A jos uvijek nismo spremni za to, ni ti, ni ja. Mi se mirimo sa ovim sto nam je dato, prihvatamo objerucke jer za bolje ne znamo.

18.07.2012.

mogu ja najponosnije tugu sakriti i opsovati i obecati.

Nedovoljno dobra za prijatelje. Nedovoljno dobra za roditelje. Nedovoljno dobra za tebe. Nedovoljno dobra za sebe. Ima li kraja? Da li je dosta? Pokusavam slagati samu sebe, uvjeravam se da je sve u najboljem redu, vraga jeste. Iz noci u noc stvari postaju gore i samo cekam trenutak kada ce sve eksplodirati. Kada cu izreci bujicu zlih rijeci i kada cu okoncati sve sto mi ne da mira. Koliko sam losa osoba, licemjerna i sebicna. Koliko u meni ima zla. Stidim se same sebe, u sta se pretvaram. Ne zelim traziti krivca i prebacivati odgovornost na druge, sama sam sebi kriva. Ali opet, i on je podjednako kriv kao i ja. Kriv je sto mi je dozvolio da se vezem i sto me je uvjerio da smo mi nesto posebno, nesto sto drugi nikada nece razumjeti. Kriv je sto me voli i sto se to ne boji pokazati, kriv je sto sada, ovoga trenutka nije pored mene vec tamo pored neke druge koja ce mu pruziti sigurnost, a ne mene koja mu samo moze dati svoju naivnost i djetinjstvo. Sa mnom bi zivio iz dana u dan, i svakim danom bi hodao po tankoj niti izmedju blata i zlata. Tu smo se izgubili. On nije bio spreman rizikovati, a ja nisam bila spremna prihvatiti odgovornost. Zato smo dozivili ovakav kraj. Da li ce nas ova odluka kostati srece, vidit cemo!

Tumblr_m7dk76xfpk1rzjworo1_500_large

06.07.2012.

a nista ja nisam dao tebi, vec sebi tebe.

Nikada se nisam trudila pisati o prijateljstvu, niti sam ga pokusavala definisati. Za mene je to uvijek bila neka nedostizna tacka povjerenja i ljubavi. Rijetko sam koga pustala u svoj zivot zbog straha od vezivanja, a ona je to izvela tako neprimijetno i kao profesionalac mi se podvukla pod kozu. Ma ne bih ja mogla zamisliti svoj dan bez nje, nas, nasih gluposti i prica. Nisam ni sigurna kako je do toga doslo, ona je osoba koja se na prvi pogled mora zavoliti. Osoba koja ti se sklupca u srcu i ne mozes biti ravnodusan. Ako sam ikada i sumnjala da postoji prijateljstvo, ona me je razuvjerila. Za nju bi uradila ma sve na svijetu, i popela se na vrh strme litice, i pretrcala pustinju i preplivala okean. Maa ja bi prodala citav svijet samo da je cvrsto zagrlim uz sebe. I samo molim Boga da je nikada ne izgubim, i da nas kilometri ni u cemu ne sprijece jer ne znam kako bi izdrzala bez nje. Pored nje nikako ne mozes biti tuzan i mrzovoljan, ne mozes glumiti i ignorisati, ona je stvorena da voli i da se voli. Ja nemam drugog objasnjenja. Ona je stvorena da bude sretna i da druge cini sretnim. Svo ovo vrijeme smo funkcionisale kao cjeline, kao nesto sto se ne moze odvojiti i biti zasebno,  a bile smo zasebne. Toliko cvrsti temelji, toliko povjerljivi zidovi i tako siguran krov. Godinama smo gradile sve to, tako polako i pedantno. Izgradile smo citav dvorac povjerenjem i strpljivoscu. Jedan dan mi je ostao u posebnom sjecanju zbog toga sto me je uvjerio koliko mi je stalo do nje. Trebala se je naljutiti, mozda bez razloga a mozda i sa razlogom. Zavisi. Nisam do sada to pricala, ali ja sam se tako bojala. To je bila i najstrasnija i najljepsa stvar koju sam osjetila. Najstrasnija, jer mi se sama pomisao na njenu gorcinu cini najbolnijom stvari na svijetu. Najljepsa, jer sam shvatila da mi je neophodna kao zrak, voda, krv. I mozda je to bio prvi puta da sam bosa kroz guzvu, polugola, trcala po asfaltu i trazila da mi bilo ko da mobitel samo da je nazovem. Iznenadila sam samu sebe tom reakcijom. Iznenadilo me je drhtanje ruku dok sam kucala broj i zvala je. Covjece, sta mi se desava. Ne bih sebi smjela dopustiti po bilo koju cijenu da je izgubim, da se naljuti, da ohladimo. Sve na svijetu bi uradila samo da je ona tu pored mene. I kada bi me pitali da dam formulu za ovakvo prijateljstvo, ja bi opet rekla da ne znam. To nema formule, definicije, pridjeva. Osobe se pronadju ko zna kako i ko zna zasto. Volim je.

Beach-friends-friendship-girls-glare-glow-favim-com-56108_large

04.07.2012.

znaj da bicu tu i u dobru i u zlu.

A postaju sve cesce i cesce noci poput ove, kada mi strasno nedostajes. Sumnje postaju jace, a obecanja slabija. I uhvatim se u kostac sa vremenom i proklinjem ga sto prolazi. Trudim se ignorisati drugi glas u meni, i pustam da i dalje vjerujem u laz. Da vjerujem da tamo negdje zauvijek cemo postojati ti i ja. I da smo mi jaci od bilo cega. A onda sebi zabranim da te vidim, zabranim samoj sebi da ti pisem i pustam te od sebe. Dajem ti koliko god je potrebno vremena, da se pronadjes, snadjes i postavis stvari na svoje mjesto, a ti to tako sporo radis. Nagriza me sumnja da su mozda drugi bili u pravu i da zivim u zabludi, opet zatvaram oci pred istinom. Ne. Ne. Volim ja lagati samu sebe da ti nesto i dalje znacim, i ziviti cu sa uvjerenjem da ti nedostajem. Da me nikada, nikada neces zaboraviti i da cemo uvijek i zauvijek ostati jedno. Veceras mi je opet bol pokucao na vrata, moj vjerni prijatelj i saputnik. Kaze da sam mu nedostajala i da se ljuti sto sam ga izbjegavala. Izvini Bolu, morala sam vratiti sebe u zivot. Morala sam, morala sam udahnuti, napiti se, pjevati, morala sam se osjetiti zivom. Ali sada kada si vec tu, dobrodosao natrag  u svoje skroviste. Necu te vise potiskivati, sada me snazno obgrli i ne pustaj. Budi mi jedini prijatelj u ovoj gluhoj noci. Ti znas da ja nisam slabic i kukavica, i da mi se ovakva tuga samo u nocima poput ove uvuce u grudi i sklupca se poput zmija, koja.... Boze, pomozi mi da pobjegnem sto dalje odavde, pomozi mi da pocnem iz pocetka. Ali nemoj da vrijeme donese zaborav, ja nisam spremna izgubiti ga, makar me i bolio- kao sada sto boli, nemoj ga nikada odvojiti od mene. Pusti neka zivi u meni, pusti neka boli jer samo cu tako znati da nije proslo i da nikada nece proci. A ti, ti prijatelju pozuri se, ja ne mogu jos dugo bez tebe. Nastavimo se i veceras lagati, prezivjeti cemo.

Tumblr_m0tdj7bhky1rrwszko1_500_large

Uvijek ćeš imati ludu želju da sjedneš u auto i dođeš po mene, da me vodiš daleko od svih. Uvijek ću imati ludu potrebu da te zovem u gluho doba noći jer želim da te vidim. Uvijek ćemo biti samo prijatelji pred svima, a puno više od toga kad niko ne gleda. Jer to smo mi, puno više od prijateljstva, puno manje od ljubavi.

30.06.2012.

"Kad je netko daleko od tebe, najgora stvar je što ne znaš da li mu nedostaješ ili te zaboravlja.

Zasto me je toliko promijenio? Da li mi je trebala ta promjena? Mozda sam je u dubini duse prizeljkivala, isto tako kao sto sutra prizeljkujem da te vidim. Zasto mislim da niko ne razumije ovo sto se desava, sto osjecam, sto boli? Zivot se nastavlja, sve ide svojim tokom, dolaze bolje i gore stvari. I ja i on prolazimo, odnosi nas vrijeme i sve davno izrecene rijeci blijede, odzvanjaju u glavi kao dubuke tajne skrivene u nama, koje nas s vremena na vrijeme podsjete da postoje. Odnose nas sati, minute, sekunde a pored svega toga stojimo. Stojimo u mjesto kao da se nista ne desava, posmatramo scenu iz publike kao da nismo mi reziseri svog zvota. I pustamo da prodje, da izblijedi i da se zavrsi jer nas je promijenilo. Dio nas je zauvijek ostao promijenjen, i najgore oluje ga nece moci pomaknuti s mjesta. Mozda je trajalo kratko, ali je bilo vrijedno. I mozda boli, ustvari, sigurna sam da me boli ali potiskujem bol i prisjecam se samo lijepih stvari, samo lijepe proslosti koja je ostala. Zalosno je sto proslost ostaje, ali sta bi bez nje? I ako sada polupjana ispisujem ove recenice koje su nepovezane i preteske. Znam da cu ih ja razumiti, znam i kada se otrijeznim i kada mi se razum povrati da cu ih primiti u zagrljaj jer su moje. I mozda u njima nema boli, mozda nema onih emocija koje su vrijedne paznje, ali ja ih osjecam. I osjecam da me obuzimaju kao vrtlog i okrecu me u svome svijetu. Uzimaju dio po dio mene i sada sam sigurna da bi mogla ovako dovijeka. Da bi mogla provesti noc u tugi i pisanju. Tuzna sam, rijetko to kada priznam na glas i rijetko spominjem tu rijec. Ali ja sam najtuznija i najsretnija osoba u isto vrijeme. Sreca je tu negdje, u dubini mene i posjeti me na kratko. Na trenutke me privije uz sebe i pobjegne. I onda me obavije tuga kao crni plast i smota se oko moga srca i tijela, ugnijezdi se u moju dusu. Dobrodosla tugo, ja ti opet otvaram vrata. Da budem iskrena nisi mi najdrazi gost ali smjeskati cu ti se kao nekom licemjernom prijatelju. Veceras cu te pustiti da mi pruzas utjehu, ali vec sutra s jutrom zelim da nestanes. Kao i uvijek uostalom, znas vec nasu igru Tugo.

24.06.2012.

23.06.2012

Oh juni, juni, zar si mogao biti gori? Hajde vec jednom prodji preklinjem te, na glavu si mi se popeo. Ne mogu te vise podnijeti, zelim prespavati ostatak juna. Mrzim te juni. Ti si najgori mjesec. Priredjujes mi bol za bolom, iskusavas moje strpljenje. Oduzimas mi sve sve volim i pustas me da zivim u samoci. Pustas da mi samoca ispuni dusu. Juni zar ti to treba. Zelim pobjeci od tebe, od sebe i od svijeta.  Nisam sigurna da mogu podnijeti sav teret koji si mi natovario na vrat. Sta sam ti ja skrivila? Juni, oduzeo si mi najbljeg prijatelja i ostavio me samu. Juni, bolis me kao nijedan mjesec do sada. Ulio si u mene hladnocu i potrudio si se napraviti me drugom osobom. Jedino sto si mi dao je samoca, sta ce mi ona? Toliko sam se vec privikla na nju da mislim da mi je popunila prazninu koju sam osjecala poslije svih odlazaka. I samo u ovakvim trenutcima sjetim se njega, sjetim se proslosti i osjetim da je vec casa prepuna, razliti cu se. Pa da, on je uvijek bio ta zadnja kap koja me unisti. Eh moj juni, sta mi sve priredjujes. Oduzimas mi ono sto volim i guras me u nepoznato. Uzimas mi proslost, moju proslost koja me je jedino cinila sretnom. Dajes mi buducnost u kojoj ne zelim da budem, koju ne osjecam kao svoju. Dajes mi tudju sudbinu. Mislila sam da ce sve ove godine bola izroditi nesto lijepo, ali crna jama u mojoj dusi se je samo produbila i tonem u nju. Bezbroj puta sam pokusavala izadji. Vikala sam. Dozivala sam ljude. Ali ostavljali su me. Ostavljali su me kao obicno smece pored puta. Najgore od svega, juni, sto bi se ja njima opet vratila. Opet bi stajala na njihovom pragu i placljivih okica molila za pomoc. Jer oni su dio mene i nije mi vazno sta cu pretrpiti samo da to i ostanu. I nemojte mi vise govoriti ruzno o njemu, nemojte ga ponizavati u mojim ocima, jer to je isto kao da ponizavate mene. Kakav god da je on je moj. I kakve god postupke da pravi ja cu ih opravdavati. I kada me ostavi na cjedilu, necu to nikome reci, opet cu naci izgovor u njegovu korist. Nikada se ja necu dignuti iz ovoga pepela jer tu sam sada sebi izgradila novi zivot. Tu cu i ostati jer mi je samo tu sudjeno.

Tumblr_m61pf6scya1qfwpgko1_500_large

22.06.2012.

21.6.2012.

Kao da se je srce zainatilo, pa namjerno nece ni da te pokusa izbaciti iz sebe. Zakljucalo te je negdje u dubinama i uzalud mi sav trud to je od sada tvoj dom. Ogromni katanci su stavljeni na njega, a mali kljucic je bacen u bezdan. Moje srce je cvrsto odlucilo nikoga vise ne pustiti unutra i po prvi puta sam sigurna da je to mjesto namijenjeno samo za tebe. Prosla je sedmica dana, ne mogu se odluciti da li je ova ili prosla bila teza. Proslu sam provela sa tobom, u iscekivanju necega velikog, provela sam je u boli od nepoznatog i strahu od dolazeceg. Ovu sam 'pak provela sama, privikavajuci se na usamljenost i noseci u grudima prazninu. Kada bi sve to stavila na vagu bilo bi podjednako boli i na jednoj i na drugoj strani. Bez obzira koliko vremena da prodje sve ce ostati isto. I nakon par godina uvijek ce mi srce poskociti kada te vidim, uvijek ce mi se oci zamagliti kada neko spomene tvoje ime. I decenije kada prodju, opet ce mi se jezik zapetljati kada ti budem pricala i znam da cu i tada spustati pogled na pod ili cu lutati ocima trazeci nesto sto ce mi odvuci paznju, bjezati cu od tvojih ociju kao od najgorih neprijatelja svjesna da bi prozrele sve moje tajne. Nikada nisam vjerovala u vjecnost, znala sam da sve ima svoj pocetak i kraj. Zauvijek se lahko poljulja. Zauvijek ne postoji. To su izmislili oni koji se plase priznati da ce kadtad ostati bez drage osobe. Vjecnost su izmislile kukavice da bi se tjesile. Ja nisam slabic ali pocela sam se druziti sa vremenom, upoznala sam njegove i dobre i lose strane. Zblizili smo se toliko da pocinjem vjerovati u njegovu postojanost. Vrijeme me je naucilo da ono ne prolazi, vec da nam samo pomaze da se naviknemo na teret koji nosimo na plecima. Vrijeme i nije tako lose kada radi u nasu korist. Ja nisam kukavica ali pocela sam vjerovati u zauvijek. Sada sam sigurna da si ti moja vjecnost.

Tumblr_lw5dveln2z1qm69mso1_500_large

19.06.2012.

Kazu vrijeme lijeci sve, ali sta ce onda ostati od nase ljubavi. Tuga kad ode i ti ces nestati.

Usutio se je. Mozda nije presretan ali znam da je zadovoljan. Ne javlja mi se jos i znam da ce to potrajati. Potrajati ce dok ga drzi novo okrucenje, nove navike i obaveze. A onda ce, pozeljeti ponovo mene. Zazeliti ce se razgovora do kasno u noc, ukradenih zagrljaja, i izblijedjelih pogleda. Pozeliti ce ponovo bezbriznost i slobodu. Sigurna sam u sve ovo sto pisem. Imala bi hrabrosti staviti ruku na vatru i zakleti se da ce se sve ovo desiti. Pozeliti ces biti dijete i muskarac u istom trenutku, a znas da si to mogao samo sa mnom. Jedna stvar me brine, hoce li biti kasno? Za mjesec, godinu, deceniju, znam da ce se ovo desiti, hoces li kasno zakucati na moja vrata? Bilo kako bilo, ona ce ti biti sirom otvorena. Nemoj zaliti moje strpljenje, ni moju pozrtvovanost. Nemoj mi se zahvaljivati na cekanju. Ti mali covjece, divi se mojoj jacini i upornosti. Kazu; misli li na tebe? -Pa cesto ugledam priljubljene kazaljke na satu i onda znam da pomisli ponekad, kada nadje vremena za samocu a toga se ovih dana relativno rijetko nalazi. Kazu: Sretan je? - Pa znate, ja bi prije rekla da je zadovoljan redoslijedom kojim se stvari odvijaju, i da mu je drago sto je najgore pretrpio. Sada se prilagodjava novoj klimi, hajmo reci tropskoj. Hocu li ga cekati? - Pa to je tesko utvrditi. Ja sam prevrtljiva osoba. Ja se ne mogu lahko skrasiti kraj nekoga. Ja lutam. Ja trazim. Ali ako se ikada smirim to ce biti kraj. To se nece desiti uskoro, ali kada se desi onda me ni sva cuda svijeta nece moci ubijediti u suprotno. Onda me ni ti neces moci pomaknuti od te sigurnosti. Ja cu cekati, jer sam ti obecala da necu odustajati a mrzim prekrsiti obecanja. I ne treba da me zbog toga smatras jadnicom, zbog toga sto cu te uvijek primiti u zagrljaj i pruziti utjehu. Zbog toga sto su uvijek pronaci pravu rijec za tebe. Zbog toga sto cu te ponovo pustiti da odes kada pozelis, jer znam da ces se vratiti. Vratiti ces se jer ne znas drugacije. Lutati ces kao sto i ja lutam. Dok se ne pronadjes ti, dok se ne pronadjem ja. Dok ne zatvorimo krug. Vracat ces se meni kao na staro mjesto zlocina, sklapajuci slagalicu u svojoj glavi ali uvijek ce jedna faliti, vidit ces vec. Vrijeme ce najbolje pokazati, nadam se da ce i ono ovaj puta igrati u nasu korist. I kao uvijek, zelim ti svu srecu svijeta gdje god i u cemu god da je odlucis potraziti.

Sexy-585_large

17.06.2012.

samo ostaje nada da vrijeme sad lijeci sve rane.

Kao da smo se trudili da pokazemo ko je sretniji od nas dvoje. Ti? Ili ja? Veceras si obukao taj samouvjereni osmijeh na lice i nisi hodao zemljom vec si letio. Da nisam vidila onaj jedan skriveni pogled mozda bi ti i povjerovala, ovako i dalje sumnjam. U svom tome sjaju osjetila sam dozu lazi, ali moras priznati da sam i ja bila izvrstan glumac. Na prvi pogled, neizmjerno sretna, puna radosnih vijesti, u svom najboljem elementu. A kakve su se misli gomilale u mojoj glavi  to je sporedna stvar, koliki sam pritisak osjetila u dusi to nije vrijedno pomena. Znam da znas. Ti najbolje sve znas. Cak i kada sutim ti znas, i kada spustim pogled ti znas. Ti si ja. Ja sam ti. Tu pocinjemo i tu zavrsavamo. Kao djelici slagalice se uklapamo. Tako isti, a tako razliciti. Sve ovo ce jednog dana proci, ostati ce samo jedno bogato sjecanje, i jedan trag na obrazu, i par jezivih pogleda. Ostati ce presucene rijeci i tisina, ostati ce moj bol i tvoja obaveza. Ostati ce luda ocekivanja i par jos ludjih mjeseci. Sve je to malo naspram onoga sto smo jedno drugome predstavljaji. Sasvim malo za nas, a previse za druge i tu se zavrsava jedna neispricana prica i samo jedna napukla sudbina. Tu se zavrsavamo ja i ti.

Blonde-cute-fashion-girl-lizzie-favim.com-447165_large

14.06.2012.

kao bez glave sad zuris kuda ne pitam.

On se od danas naziva njenim muzem, a ja sam samo prolaznik. Bojim se da rijecima ne mogu opisati tugu koju osjecam, i srecu koja je skrivena negdje u dubinama. Necu se truditi pisati, pisanje vodi bolu, bol suzama, i dok trepnem vec sam na dnu. Zelim ti danas svu srecu svijeta moj prijatelju, cuvaj mi se, cuvaj i nju, mora da je posebna kada te je uspjela zadrzati. Toliko sam ti pitanja zelila postaviti, ali sinocna oluja nas je sprijecila, neka visa Bozija sila je poslala onako nevrijeme, koje moram priznati oslikava moja osjecanja u potpunosti. U mojoj dusi se odvija bas onakva hladna i strasljiva noc, ledena kisa i tamni oblaci koji su mi zadnjih dana jedini saveznici. Mozda je tako bilo i najbolje, vjerujem da se je moglo desiti nesto za cime bi oboje zazalili, ovako smo precutali stvari koje nas guse i progutali smo veliki zalogaj bola. Jedna teska noc je iza nas, bice ih sve vise i vise, a onda ce se vremenom stisavati bura u nasim njedrima i naviknut cemo se na novu situaciju. Jer tako je moralo biti, tako je mozda i najbolje.Trazila sam da mi odgovoris hoce li vrijeme donijeti zaborav, ali shvatam da to ovisi samo od nas. A sa moje strane je sada sve kristalno jasno, mogu te izgubiti, mogu te ne vidjati, mozes ostariti i osijediti ali zuvijek ces ostati dio mene, zauvijek ces ostati moja srodna dusa. Cestitam ti, prijatelju i zelim vam puno godina provedenih zajedno, i puno djece i sretan brak. Volim te.

Tumblr_m23odlx4od1r8dgflo1_500_large

08.06.2012.

ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu.

Veceras sam samo htjela da se ususkam u tvoj zagrljaj i da tako ostanem cijelu vjecnost. Nista mi ne moras reci, samo suti, ja sam sama sa sobom rijesila da vise necu odbacivati ono sto me cini sretnom pa makar i kratko trajalo, jer sreca i jeste trenutak, zivot je samo trenutak. Pokusat cu ga olaksati sebi, buducnost je nepredvidiva.Ne znam odakle mi ovakvo razmisljanje, do sada sam uvijek isla linijom manjeg otpora i bila sigurna da pravim razumne poteze, a sada pravim gresku za greskom i sretna sam. Jedino objasnjenje jeste, ljubav, znam da mi to nije bas jako opravdanje ali covjek kada voli onda je kao pijanica, nerazuman i nestabilan.. Zahvatila je i mene ta vrsta pjanstva, samo sto se bojim kasnijeg mahmurluka. Ne. Ne. Vec sam rekla da necu o tome razmisljati. Mogu samo obecati da cu biti oprezna. A u dubini duse sam tako djetinje radosna sto mi je ostavio svoj trag na obrazu i koliko god to poricala volila bi da taj trag ostane zauvijek, i svi ti poljubci, dodiri, znakovi sve cu to presovati u svoj herbar sa sjecanjima i cuvati na mjestu dalekom od drugih. Cuvati u srcu. I ja sam spremna, spremna sam iskoristiti ovu nasu posljednju sedmicu, a sa posljedicama cu se nositi kako znam i umijem. Spremna sam te imati i izgubiti.

04.06.2012.

mozda pogresno.

I tako smo prosle noci precutali jedno drugome rijeci koje nas plase, presutili smo brojne odgovore i razloge koji su nas doveli do ovog ponora. Samo smo se gledali onim ceznutljivim pogledom i u njemu sam procitala da me zelis zgrabiti i odnijeti na kraj svijeta, strasno poljubiti dok se ne utopim u dubinama tvoga tijela. A ipak sjedilo smo jedno pored drugoga kao dva obicna poznanika koja se tu i tamo kroz zivot sretnu. Sklupcala sam se na klupi i uzivala sto si mi bar malo blize, pustila sam da mi vjetar raznosi misli i plakala sam. Prvi puta sam pred tobom pustila par tihih suza koje su mi lijeno klizile niz obraz zeljne tvoje paznje, cekale su tren kada ces ih obrisati ali tvoja ruka se nije pomjerila, tvoje lice nije promijenilo izraz ostao si sjediti pored mene kao da se nista ne desava. Pomno sam slusala tvoje rijeci, upijala tvoj glas u memoriju boreci se protiv saznanja da je ovo jedna od rijetkih ako ne i posljednja noc ovako bezbrizno provedena. Borila sam se protiv zelje da se sklupcam u tvoj zagrljaj i tu provedem ostatak vremena koje nam je zivot namijenio, a radilo se je samo o par minuta, samo toliko mi je bilo dozvoljeno imati te. Sutnjom sam ti sve rekla, nisam mogla ni progovoriti jer bi osjetio kako mi glas podrhtava i razbila bi se pred tvojim ocima, zato sam potisnula rijeci u sebe i skretala pogled od tvojih ociju. Po prvi puta sam se plasila sta bi iz njih mogao procitati. Koliko ljubavi, bola, zudnje, tuge i srece je sinoc bilo u mojih krupnim, zelenim ocima. Koliko pitanja i zabluda sam poput zalogaja progutala u sebe i ugusila ih u samom zacetku..Koliko samo boli sam te noci pretrpila.

Tumblr_m53flxo1zt1rxdyr6o1_500_large

04.06.2012.

četrnaesti juni.

Danas sam onako slucajno zalutala do jednog moga dnevnika, do jednih mojih davno napisanih rijeci koje su mi tada predstavljale jedino utociste. Izgubila sam se u proslosti, u lijepim i manje lijepim trenutcima. Ozivila sam slike iz toga vremena i stavila ih sebi pred oci ocekivajuci bol. Ali nista, ponovo sam iste slike prelistala u glavi ali opet nista. Zabrinula sam se. Reko', mozda se ne koncentrisem dovoljno, pa ponovo iscitam one recenice zbog kojih sam nekada prolila more suza, ali opet nista. Jedno veliko NISTA. Ispraznila sam se, sva sjecanja su otisla od mene i ustupila mjesto novim uspomenama, novim ljubavima, novoj boli i novom zivotu. Nisam to nikada trazila, nisam trazila da zaboravim ni tuzne ni sretne dane. Oni su dio mene, svaki od tih dana me je cinio jacom na svoj nacin. Tako citajuci prodjoh pored jedne znacajne recenice i jednog jos znacajnijeg datuma, cetrnaesti septembar.. Tada je prvi puta on spomenut u mome dnevniku i tada mu se prvi puta zahvaljujem sto je usao u moj zivot, iako sada iskreno nisam sigurna da sam ga ikada trebala pustiti ali povratka nema. Trebala sam staviti katance na svoju dusu, na njegove rijeci i na svoje srce, trebala sam puno toga ali nisam. Pustila sam i da mi procita dusu i da mi zaposjedne srce, dopustila sam mu da mi prica a to je vjerovatno moja najveca greska.. Pitam se da li je slucajnost ali on se istog tog cetrnaestog, samo juna, zeni. Da li je slucajnost sto ga istog datuma i dobivam i gubim?

30.05.2012.

jer znam da nema kraja.

Prebrzo se je sve odigralo, vrijeme je proletilo. Ne znam da li da zalim ili da se radujem sto vise necu sjediti na onim klupama u parku i pustati da mi se tako izmijenjaju sva godisnja doba, ili sto vise necu trckarati po hodnicima, pozdravljati se sa dragim osobama, ignorisati one manje drage i praviti se da citav svijet nosim u saci. Da li da zalim sto se vise necu moci igrati pogleda sa svakim muskarcem koji na to pristane, a bilo ih je veliki broj. Imam li pravo zaliti za bezbriznim danima koji su bili tako jednolicni a tako ispunjeni srecom? Radujem se zivotu koji mi dolazi, prihvatam ga objerucke jer drugog izbora i nemam. Trazim se u drugim stvarima, pronalazim sitnice za koje nisam ni znala da postoje u meni i oko mene. Ne osjecam se vise razigrano i djetinjasto, vise ne uzivam u obicnim svakidasnjim stvarima, sada trazim vise. Trazim vise od izlezavanja na suncu, vise od uzivanja u kapljicama kise koje su mi bezbroj puta klizile niz vrat dok sam prolazila dobro poznati put do skole. Vise se ne smijem glupavim salama koje pricamo na zidicu i vise ne uzivam prepiruci se oko malih stvari. Ovaj prelazni period odnio je od mene svu djeciju radost i srecu, na lice mi je navukao plast zabrinutosti i surovosti. Stavio mi je masku koja prikazuje realnost i stvaran zivot. Otvorio mi je oci i gurnuo me u svijet. Od mene se sada trazi da postupam razumno i zrelo, da budem proracunata i da koracam u zivot. Nije mi trazeno da se ne saplicem i padam, trazeno mi je da poslije pada ustanem i nastavim. Puno su trazili od mene a ja sam jos tako lomna. Nemam ja jos snage iznijeti teret zivota na svojim plecima, suvise su mala za sve stvari koje su natovarili na mene. I onda kada svemu tome dodas dozu ocaja i tuge koja se rodila iz potpuno drugacijeg ugla, koja je dosla neocekivano i zaposjela mi dusu, srce i napravila od mene slabica, tek onda shvatis sta je bol. Kada pocnes gubiti prijatelja kojeg volis vise od samog sebe, kada svojom krivicom ostajes bez osobe koja je tvoj zivot cinila potpunim. Da li ce mi sada i tko vjerovati kada kazem da sam prazna i bezlicna? Da li ce mi vjerovati kada kazem da sam izgubljena i rastresena? Da li ces mi prijatelju moj ti vjerovati da te volim toliko da te pustam od sebe? Na meni je da donesem tako vaznu odluku, na meni je da odlucim da li cu nas podici na vrh ili baciti na dno, sredine nema. Bojim se svakog svog narednog poteza, bojim se same sebe i onoga sto skrivam u sebi. Znas da to nije samo moja odluka ali si pustio da je sama donesem i svjestan si da necu biti samo ja krivac za sve naredne dane, mjesece i godine koje cemo provesti udaljeniji nego sto zelimo, smijemo i hocemo. Znam da ce ti biti tesko kao i meni, i ja cu ciniti sve da nam obome olaksam ovu situaciju, ali moram malo misliti i na sebe. Moram misliti na svoje emocije koje cu na ivici propasti, koje ce se razbiti poput stakla i rasut ce se na sitne komadice koje nikada necu moci skupiti jer ako pokusam isjeci cu se i iskrvariti. Da li je ovo stvarnost? I dalje zelim da me neko probudi iz ovog najruznijeg sna kojeg sanjam vec duze vremena. Zelim pobjeci iz ovog kosmara, zelim se otarasiti nocne more koja me proganja iz noci u noc i tako u nedogled. Zelim presusiti svoje oci, isplakati sve suze koje su skupljene u meni i prodisati. Zelim se ponovo osjetiti zivom a to sam mogla samo kraj njega. Uz njega je moj zivot imao smisao, imao je boje. Vise nemam nista, nemam ni trunke svjetlosti pred ocima, izgubljena sam u svojim zeljama i ocekivanjima. Izgubljena sam u realnosti koja mi iz dana  u dan dolazi pred oci kao stari ne tako drag poznanik. Gdje sada da postavim granice i kojim putem da krenem? Jednu stvar znam, njega nisam spremna izgubiti ni po koju cijenu. Nisam spreman odreci ga se kao da nikada nije bio moj tracak nade i srece. Isto tako jos jedna stvar mi je kristalno jasna, ovakvu prisnost sebi ne smijem vise dozvoljavati. Ne smijem se vezivati za njega jos vise i zao mi je ali vise ne mogu vjerovati ni u onu otrcanu rijec 'zauvijek'. Bila sam upravu sto sam je izbacila iz svoga rijecnika a on je bio taj koji ju je vratio, a sada me ostavlja. Da, ostavljas me da sama donosim odluke i da se izborim sa sobom, ti samo sa strane pratis svaki moj korak i ocekujes sljedeci cin ove nase tragedije. Postujes moje odluke i miris se sa sudbinom, a ja to ne zelim od tebe. Hocu da me razuvjeris, hocu da se boris za mene, hocu da vidim da nisi spreman pustiti me tak tako da odem, hocu da znam da te imam pored sebe i u najtezem trenutku, a ovaj je prokleto tezak. Bolis me kao otvorena rana, ma i gore, nijedna fizicka bol se ne moze porediti sa ovim sto ja dozivljavam. Isplakala sam more suza zadnjih dana, pitam se odakle se stvaraju? Odakle im snaga vise da teku, hajde presusite vec jednom jer ja sam iscrpljena. Moje sposobnosti su na dnu, pretvaram se u robota. Mehanicki zivim. Namjerno sam si uskratila tebe, uradila sam to da bi dokazala i sebi i tebi da nikada necemo moci jedno bez drugog. Dokazala sam i dalje dokazujem da ce se sve ovo pretvoriti ili u ogromnu srecu ili ogromnu tugu. Shvatas sada koliko znacimo jedno drugome? A mozda to samo ja tako dozivljavam. Hajde razuvjeri me, pokreni se, nemoj kao posjetioc gledati predstavu kada znas da si ti glavna uloga.

Tumblr_ln26bna4cj1qa9pqro1_500_large

27.05.2012.

igra je pri kraju, samo potez ili dva.

Ja nikad nisam trazila da me cinis sretnom, nikada to nisi ni radio sa namjerom. Ja nisam bila s tobom jer me nasmijavas, ja sam dovoljno sretna i sa saznanjem da postojis, a to je velika razlika izmedju nje i mene moj prijatelju. Mene nisu cinile sretnom tvoje rijeci i tvoja djela, mene je sama pomisao na tebe uzdizala medju oblake. Znas sta to znaci? Znaci da sam ti ja iskreni prijatelj, s tobom ne stavljam masku, tebi ne prenosim svoju bol. Moj cilje je tebe uciniti sretnim, moj cilj je tebi uliti zelju, nadu i samopouzdanje. Moja najveca zivotna zelja nije biti sretna, vec vidjeti tebe sretnog i zadovoljnog. Shvatas li? Ja ti se dajem bezuslovno, ne trazim nista za uzvrat. Ne trazim ti strpljenje, razumijevanje trazim ti da budes sretan. Da budes najbolja, najljepsa, i najpametnija osoba na cijelom svijetu. A ja? Ma ja sam sretna i sa saznanjem da tamo negdje postoji osoba koju volim, pa cak i ako tu osobu moje ruke ne grle, moje usne ne ljube i moje oci ne gledaju. Ali najdrazi nemoj se ljutiti kada pocnem malo misliti i na sebe, kada pocnem sebe zbrinjavati. Nemoj se ljutiti kada povucem granicu izmedju naseg odnosa, koliko god nam bilo tesko moramo se udaljiti. Moram misliti na svoja osjecanja barem malo. Jer nije uredu da ja sada sa ozenjenim covjekom sjedam u auto, da se s njim strasno grlim i da se gledamo u ceznji kao da nam neko oduzima nas svijet. To vise nije uredu. I izvini ako ce te to boliti, boli i mene vise nego sto mozes i zamisliti. Kao da mi neko na zivo cupa srce iz grudi, kao da se gusim, drhtim pri pomisli da te necu moci imati kao prije. Izvini sto te necu moci primati u kuci u pola jedanaest navecer, ali sta ozenjen covjek u to doba ima raditi sa mnom? Izvini sto sve ovo moram sama uraditi, jer vidim da mi ne zelis pomoci. Moram. Ovo radim i za tvoje i za moje dobro. Izborit cemo se mi sa ovime, znas da hocemo. Nacemo rjesenje, prebrodit cemo ovu oluju u koju smo upali, ali nemoj mi odma naci zamjenu, nemoj traziti utjehu kod nekoga drugoga. Musko si! Prebrodi to sam! Znas da bi to bio nizak udarac, ne ocekujem ga od tebe.


Tumblr_lci4hwxvox1qdbbywo1_500_large

24.05.2012.

Ti samo budi dovoljno daleko.

Pokusala sam biti jaka, pokusala sam odrzati svoje obecanje da cu uvijek biti tu za tebe. Trudila sam se, ali uzalud. Tesko je ziviti za druge a ne za sebe. Tesko je smjeskati se a znati da su svi gledaju u tebe i zeljno ocekuju tvoj sljedeci korak, tvoj pad. Kako ce tek onda biti tog prokletog sedamnaestog juna, kada budes u centru paznje i kada svi budu gledali tvoj izraz lica.. Neka mi je Bog na pomoci.

22.05.2012.

someone like you.

Toliko toga zelim reci, napisati. Ali bojim se dodavati sol na ranu. Neka ostane sve ovako, ne zelim ponovo prozivljavati svu onu bol. Nisam spremna ponovo pustiti suze da liju niz obraze i kvase moje iscrpljeno lice. Ne jos. Ne zelim se prisjecati nasih razgovora, poluditi cu. Zar moze obicno sjecanje ovoliko boliti? Mrzim sebe sto mu se ne mogu oduprijeti, sto ne mogu postaviti jasnu granicu i povuci crtu izmedju nas. Preslaba sam, suzdrzavam se koliko mogu ali na ivici sam ponora. Pokleknuti cu ubrzo, osjetim to na sebi. Poznajem ovaj osjecaj, on je taj koji me uvijek dotuce. Sada je vazno samo sklopiti oci, duboko udahnuti i nastaviti dalje.. Moram se sama izboriti sa svojom boli, niko je nece umjesto mene ponijeti na svojim ledjima. Sama sam u ovome.

Tumblr_m4agdvktgs1ql3lupo1_1280_large

17.05.2012.

It isn't over.

Zar se ne vidi da ovo pise najtuznija osoba na svijetu? Zar se ne vidi da ovo pise osoba koja gubi najboljeg prijatelja? Bezbroj pitanja mi se u zadnje vrijeme vrzma po glavi, a ni na jedno ne znam odgovor. Ovako dekoncentrisana lutam, i pokusavam urazumiti samu sebe. Pokusavam naci izlaz iz ovog lavirinta u koji sam se sama dovela, i sto se vise borim da izadjem to vise uranjam u njega i gubim se. Emocije mi vise na tankoj niti koja ce svakog casa puknuti i past ce. Past ce sve rijeci, maske, suze, bol, ljubav, sreca, tuga, misli, osmijeh, zagrljaji, poljubci. Sve slike mi se u nekoj retrospektivi mijenjaju kroz glavu, blijede i polako iscezavaju. Pokusavam sakupiti sve nase zajednicke trenutke, sve nase dobre i lose dane, i presovati ih u jedna herbar prijateljstva, ali ne ide. Toliko je bilo tih trenutaka, ili se samo meni cini da ih je bilo previse da ne mogu stati na par listova papira. Mozda sam i ja dijelom kriva sto te gubim. Mozda da ti nisam dala onih par savjeta i da te nisam navela na neke stvari, mozda bi nasa staza poprimila drugi smijer. Mozda, mozda, toliko mozda, toliko uzalud ispisanih rijeci koje mi te nece vratiti. Odgurnula sam te od sebe. Sada sam svjesna toga. Zasto sam ti morala reci tih par recenica koje su te navele da napravis izbor. Sama sam odbacila svoju srecu, i sama sam izmijenila svoju sudbinu. Boze nemoj se ljutiti na mene sto sam tako postupila, boljeg rjesenja nije bilo. Drugog izlaza nema. Moralo se je jednom desiti. Samoj sam sebi nanijela bol, zar to nije dovoljno. Moja je greska sto sam morala biti iskrena, bar ovaj put trebala sam sakriti prave razloge i mozda ti ispricati nesto drugo, mozda te drugacije posavjetovati. Mozda bi te tako zadrzala. Zao mi je, ali licemjerstvo ne mogu koristiti u te svrhe, bar tebe moj prijatelju ne mogu lagati. Ti me citas. Ti si dio mene. I kada odes na drugi kontinent, kada se ozenis, kada dobijes djecu, kada osijedis, kada ti se na licu pojave bore, kada te prestanem vidjati i tada ces kao i u ovom trenutku biti druga polovica mene. Bices moja srodna dusa dokle god postojis, a to mi je uostalom i najvaznije, da postojis. Ni vrijeme cak nece moci umanjiti ovo nase sto smo stvorili, vrijednost naseg prijateljstva ce uvijek ostati skupocjena, a sitne greskice cemo placati do kraja zivota. Zamolila sam te jedno, da mi obecas da ces biti sretan i zadovoljan. Nista drugo od tebe ne mogu traziti, niti smijem traziti. Ja cu se povuci u svoje skroviste u koje ces uvijek biti dobrodosao, i u kojem cu te uvijek docekati rasirenih ruku i primiti te u zagrljaj kada bi bude potreban, brisati ti suze kada poteknu, ljubiti te kada si nesretan. Uvijek cu ti moci ponuditi svoje rame za zastitu, zacjeljivati cu tvoje rane na dusi i srcu ako ti ih ona nanese. Etoo, izvini sto ti nista vise ne mogu ponuditi. Znas da bi ti dala i dusu i tijelo da je to moguce, ali suzdrzati cu se. Poznajem ja i tvoje strahove prijatelju. Strah te je da me izgubis, da ti okrenem ledja. NIKADA. Nemoj to da te plasi, sve i da hocu od tebe ne mogu odustati, ne mogu te tek tako izbaciti iz svoga zivota. Ti sada zivis u meni. I ja cu se truditi da ti uljepsam dane, da budem tvoje utociste, trudit cu se da nikada ne ostanes bez mene. A ako nekada primijetis da sam necujna znaj da je i to za tvoje i moje dobro. Pritajiti cu svoje potrebe za tobom, sakriti cu suze. Ali molim te, ako me nekada vidis zamisljenu i tuznu samo me zagrli i nista ne pitaj. Odgovor bi nas mogao dotuci, oboje.

Tumblr_m3db6tc0g31rv2y9ko1_1280_large

I kada je najteze, nasmiji se. Uvijek si me ovako savjetovao, jel da?

16.05.2012.

sesnaesti maj.

Da li vam se je kada desilo da osjecate tudju bol? Da je vase srce ispunjeno tugom za koju vi licno niste odgovorni? Predosjecate li stvari vezane za tu osobu? Nisam vjerovala da se to meni moze desiti, ni u najgorem snu ne bi pomislila da ja mogu prozivljavati necija osjecanja. Zar mi je ovo trebalo? Zasto sam se morala vezati za nekoga koga cu kadtad morati pustiti da ode? Pa zar ja nisam bila od onih osoba koje se tesko zblizavaju? Zar ja nisam od onih nepovjerljivih? Usao si u moj zivot tihim i malim koraci, poceo si mi teci venama, postao si razlog zbog kojeg navecer lijezem, a ujutro se budim. Postao si veliki dio mene. Mislim da ludim. Mijenjam se, gubim volju za buducnost kada znam da u njoj neces biti ti. Gubim smisao zivljenja. Dogadjaju mi se stvari za koje sam mislila da su samo moguce u najbajkovitijim filmovima. Povlacim se u sebe. Ako ubrzo ne pronadjem slamku spasa potonuti cu do samog dna. Trebam novi razlog da se pokrenem. Pa prijatelju zar se ovde zavrsava nasa jos ne ispricana prica. Nisam znala da ce ovako boljeti, nisam znala da cu te na ovaj nacin postepeno gubiti. Najgore od svega je sto ovo nije prolazna losa noc i sto cu se ponovo sutra kada ustanem osjecati isto, i bice sve gore i gore. Mozda prestane kada ti napokon budes sretan, ali ne znam zasto mi se cini da ce to potrajati. A sta sam drugo mogla ocekivati? Zar sam se uopste imala cemu nadati? Necu vise moci disati ako ne pobjegnem odavde. Moram otici sto dalje od tebe, moram te zaboraviti kao sto se zaboravi neka dosadna skolska lekcija. Jer ti se sada zenis moj prijatelju! Moj vjecni, najbolji prijatelju, ti se zenis! Ovo je bolilo, ova recenica je prokleto bolila. Moralo se je jednom desiti. Ako si ti sretan ja sam onda najsretnija osoba na svijetu. "Jer ti si moj osmijeh, moje suze, moja radost i moj bol. Ti si ja". Oboje smo krivi, pustit cemo da vremenom prodje i onako nam nista drugo nije preostalo...

Tumblr_lz9jcn2fwe1r07r5uo1_500_large

Da smo se sreli ranije, u nekom drugom snu; u drugim okolnostima; drugom svijetu, vremenu dalekom od ovog, u svijetu drugacijih želja i nadanja, možda bi bilo drugacije. Možda bismo uspjeli.

13.05.2012.

nwm.

A ja i dalje lutam pokusavajuci pronaci sebe, pokusavajuci razumiti tebe i pokusavajuci sastaviti NAS. Nema pomaka. Lako je reci da se smijes kada ti je tesko, lako je reci "nabaci osmijeh da drugi ne vide bol koja te izjeda". Lako je zar ne? Ja to ne mogu. Ja ne mogu skriti svoje emocije i osjecanja. Ona me potapaju, ali svejedno se ne zelis otrgnuti. Neka me odnesu na dno i tu ostave, sama cu se izboriti i isplivati na povrsinu. Moje suze nisu i moja slabost, one su dio mene i ja ih ne mogu obuzdati. Moje suze pokazuju moju jacinu i nema potrebe da se osmjehujem kada mi je tesko. I NE ZELIM da mi govore 'smiji se da drugi ne vide tvoju slabost' - JA SAM JAKA I KADA PLACEM I KADA SE SMIJEM. Nema potrebe da potuskujem svoju tugu, da u sebi nosim svu bol. Ako treba i vristati cu samo da mi bude lakse, i ronit cu u suzama ako ce me to odrzati u zivotu. Sve trazite od mene, ali nemojte da se pretvaram. Ja sam takva kakva sam. Ja trebam nekoga ko ce mi brisati suze, i ko ce me samo uzeti u zagrljaj i prebroditi tugu zajedno sa mnom. Ne treba mi gluma i prazne rijeci, trebaju mi djela. Ne trazim puno, samo zagrljaj. Molim te zagrli me. I jos jedna stvar, dragi moji. Mogu biti na rubu propasti i dalje cu se boriti za sebe i za ono sto volim. To sto sam na dnu i sto me tuga obuzima ne znaci da ne pratim svaki potez koji neko radi protiv mene, oo naprotiv. Kada se razbijas u komadice tek onda vidis ko uziva u tvome porazu i ko te jos samo dublje gura u ponor.  Ne brini se, nije to greska, takva je ljudska priroda. Zla. Unisti sto se moze unistiti i sacuvaj sebe. Nemam ja nista protiv toga, tako je i najbolje, svako pokaze svoje pravo lice kad-tad. Neke te osobe iznenade, u neke se razocaras ali nije vazno. Vec odavno znam da je prvi utisak u vecini slucajeva pogresan. Zato se ne trudite biti dobri prema meni, a zabijati mi noz u ledja kada se okrenem, ja imam oci i na potiljku.


12.05.2012.

neka voda nosi ljubav bestraga.

Najteze je gledati svoga najboljeg prijatelja tuznog, a ne moci mu pomoci. Nikada ga nisam vidjela takvog, utucenog i  tamnog. Boli me gledati njegov zamuceni pogled. Boli me gledati njegovo ponosno i djecije lice kako gubi snagu. Ja cu uvijek biti uz tebe, svakome jednom krene naopako a ti su dovoljno jak da se izboris sa SVIM PROBLEMIMA OVOG SVIJETA. Veceras ti samo zelim jos nesto reci, necu ti dopustiti da i mene izgubis. Ostajem kraj tebe po svaku cijenu i trpit cu sve sto trpiti budem morala. Ti si moj oslonaca i moja snaga. Nema potrebe da govoris vise. Suti. Znam da sam i ja tvoja energija. Mi smo takvi i tacka. Pusti neka ti noc odnese misli i lijepo spavaj moj TI.

Il_570xn.336075726_large

08.05.2012.

osmi maj

A valjda nisam jedina koja poslije dotaknutog dna, ima osjecaj da vise ne postoji. Progutao me je ponor, progutale su me vlastite emocija i lupile tako snazno o zemlju. Osjecam se ranjivo, nezasticeno, ogoljeno. Pokusavam pronaci sebi, svoju pravu SEBE. Cini se da uzalud lutam, bio si upravu ja sam prevrtljiva i nezainteresovana osoba.  Zao mi je sto sumnjam u sebe i sto se predajem. U ocima mi sijaju kapi kise koje kao da jedva cekaju da poteknu iz moje tmurne i oblacne duse, i one zele da me se oslobode. Najbolnije od svega je sto ih ne mogu zadrzati i pustam ih. Hajde, ispadajte se. Potecite rijeke bisera i prospite se po mome razotkrivenom licu, po licu koje nikada nije znalo sacuvati svoju dosljednost. Isplacite se moji oblaci, ja i onako drugacije ne znam odbolovati ovu ranu. I vi usnice nemojte vise drhtati, vristine, pustite glas u beskraj neka ga odnese oluja u mojim grudima, neka se sve porusi i neka munje prodju kroz moje tijelo, samo tako ce moci preboljeti. Neka se iz ovog vrtloga rodi nova osoba, jaca i proracunatija. Neka stara JA umrem, i onako nikome nisam bila dobra pa cak ni sebi, niko nece plakati za starim otrcanim licem, svi su zeljni osvjezenja i novosti. Svi su htjeli da me mijenjaju, da me pretvore u idealnu MENE, samo ON nije nista zahtijevao, a eto najvise je uticao. Valjda to tako i bude, uvijek se pojavi neka sporedna uloga koja stavi tacku na kraj jedne zamrsene price. Sta ja ustvari ocekujem od sebe? -To je ona kap sumnje koja me nagriza, nisam sigurna u svoje zelje i ocekivanja, nisam sigurna u svoju postojanost. Mislila sam da imam dobro postavljene granice, da sam na dovoljnoj udaljenosti od drugih i da svako od njih zna svoje mjesto u mome zivotu. Grijesila sam. Ipak sam postavljala granice blize nego sto sam smjela i trebala. Prebliza sam za sebe, predaleka sam za druge i tako u nedogled. To je moj grijeh.

Tumblr_m3mli5jgco1r18su1o1_500_large

07.05.2012.

Pricat ce ti o plovidbi ti sto nisu sidro digli.

Moje lice je izlog mojih emocija a one su ovaj puta razotkrivene i bijedne. Stidim ih se, stidim se svoga ponasanja. Sram me je sebe, vise nisam sigurna u svoju jacinu, na komadice sam polupana po tko zna koji put. Opet cu sjediti u kutku svoga skrovista. Povlacim se.

07.05.2012.

sedmi maj.

Znam da cu te ovakvim ponasanjem izgubiti, izvini prijatelju ali ja te nisam navikla dijeliti. A jos manje sam spremna gledati tebe kako se razbacujes sticanjem novih nazovimo 'prijatelja'.. Da ih ne znam skupo bi ih platila, samo se nadam da ces ti izaci kao pobjednik. Bolilo bi me gledati te ispraznjenog. Istina. Sada obecavam nesto sama sebi, pustit cu te da ides od mene, da upoznas druge, da procijenis ko koliko vrijedi. Zapadam u krizu. Cekaj, malo sam razbistrila glavu. Ja zelim da si ti sretan i ispunjen, vise mi nije vazno da li cu ja tu imati neku ulogu. Eto to sam ti ovaj puta zelila reci. Volim te toliko da bi te pustila od sebe ako ti to pozelis.

530807_424535597563948_210285992322244_1855614_1527813805_n_large

05.05.2012.

bila sam ti odlicna.

Trebat ce mi sutra malo srece i Bozije milosti.

02.05.2012.

Prvi put sam pronašao nekoga koga ne mogu ostaviti, nekoga koga mi nikad nije dosta. Bila je neko ko me prihvaca baš ovakvog kakav sam i nikad od mene nije tražila da se mijenjam, a promijenila me.

Kada sljedeci puta onako kasno prvo meni zakucas na vrata, zalupit cu ti ih ispred nosa i poslati te drugoj. Sta sam ja tebi? Igracka? Da me uzimas i koristis onoliko koliko ti treba da zadovoljis svoje hirove, a sta ja zauzvrat dobivam? Nista. Jedno veliko NISTA. Drzis me na distanci, zivis svoj zivot izolovan od mene, ali onda kada se osjetis usamljeno pomislis na prijateljicu koja ce te uvijek rasirenih ruku primiti i zagrliti. Koju ja ulogu glumim u tvome zivotu? Sta mislis? - Sporednu, zar ne? Pa zasto mi onda govoris stvari za koje ni ti sam nisi siguran?! Ali pstt ne smijem ni ovde biti previse glasna, imas prijateljice na sve strane. Spustit cu glavu jer nemam hrabrosti na glas reci sta zelim, jer nemam hrabrosti izgubiti te. Ja cu se tebi uvijek vracati koliko god da me puta povrijedis, jer te volim moj prijatelju.. Volim te, a to mi nije lahko priznati. Znas ti vec.


Tumblr_m3ebcbau6c1r1697to1_500_large

28.04.2012.

pst.

I kada kazem ZABORAVLJAM TE, stvari izmedju nas krenu na bolje.
Dokle vise?

24.04.2012.

s muskarcima najbolje prodju smjerne i prosjecne.

Prijatelju!
Zasto mi se cini da me vise ne slusas?
Ma razumijem te, ti sada imas neke druge osobe kraj sebe, zauzet si tim silnim obavezama i idejama toliko da vise nemas vremena za mene i moje potrebe. Znam da je sebicno, vjerovatno sam puno vise ocekivala. A mozda si se i ti razocarao u mene, mozda nisam ono sto si vjerovao da cu biti. Mozda sam i ja samo povrsna i prosjecna. Ali bilo kako bilo, ja te trebam a ti me ostavljas tamo u masi, na cekanju da se sama snalazim. Sada sam ti u opciji 'ostali'. A bas sam se trudila, i dalje se trudim... Zasto mi se cini da me vise ne primjecujes prijatelju? Jesi li to zaboravio data obecanja i davno izgovorene rijeci?

1321623227148_large

18.04.2012.

u suzici sto blista cuda se trista vide, tvoja je sreca samo tvoja stvar al' zato tvoja tuga, to je vec prica druga to na moj racun ide..

Pstt. Cujes li moje strahove? Cujes li moj krik i jecaj? Osjetis li moju bol? Dozivam te. Obecali smo jedno drugome vjecno prijateljstvo, sta se ovo sada desava? Jesmo li se poljuljali? Izolujes me iz jednog dijela svog zivota i cuvas me daleko od drugih ociju.. Ne brini! Ja se necu protiviti. Odavno sam navikla spustene glave prihvatati sve ono sto mi odrede. Jedno me boli; nisam to navikla od tebe. Pa ti si me uvjeravao u suprotno, zasto me sada bolis kao i ostali? Zar smo dosli do zadnje postavljene granice? Ko od nas ju je postavio, ti ili ja? Radije cu zivjeti sa uvjerenjem da sam ja krivac.. Znas, ja sam i zrtva i krivac u ovoj nasoj drami, bolje reci monodrami.. Zamoliti cu te samo da budes pazljiv i tih, jer vidis li ovu silnu publiku koja nestrpljivo ceka razvoj daljih dogadjaja. Pstt. Nemoj im pokazati da posustajemo. Neka i dalje djelujemo kao najcvrstija stijena koju ne moze poljuljati par vjetrova. POKAZIMO DA SMO JAKI. Ja se trudim, hajde mrdni to svoje lijeno dupe i pocni kontolisati situaciju. Zar ne vidis? I dalje svi radoznalo zure u nas!
Tumblr_m2om7kaixm1r61ap3o1_500_large

najteže je kad tvoj neko prestane da te voli.

07.04.2012.

koliko njih sam ja bez imena ljubio, ko to zna.

Imas roka do 00:00, nakon toga za mene vise ne postojis!

Tumblr_m1phrqhqh01r4hp5mo1_500_large
samouvjereno.


Stariji postovi